Ukradene priče

totalno neambiciozan blog

02.02.2007.

Lijepo je to, samo što to nije tako


To su stvorenja mrska što ti za vratom dišu i izazivaju svrab. Zbog njih se iznenadna češkaš, zbog njih te naglo prožme jeza. Zbog njih škripe vrata, otvaraju se i zatvarau sama. Oni su propuh i čine da parket pucketa, jer vole da vide trzaj kojim se preneš iz polusna. I kad misliš da si sam, a nervozno okrećeš glavu, oni su ono što u drugoj sobi šuška.

K'o lešinari se sjate kad u glavi ti nastupi lucidnost. To su voajeri što čuju svaku misao tvoju. Na rame ti spuste ruke bez osjetila, i bez dodira ti mijenjaju tok svijesti.

Suosjećajnu facu nose na licu kad u tebi rodi se tuga. Žele dodirnuti, shvatiti, osjetiti, znati šta je to što ti mršti lice.

Ne mogu.
Pa zapisuju svaki pokret, i čude se reakcijama naglim iako ih ništa iznenaditi ne može.

Ipak, izbor im je dat. Onaj što tebi nikad nije.

Ali, kad anđeo postane čovjek on i dalje novopodarenim osjetima ne zna razlikovati dobro od lošeg. Ali nije to novorođenče što ne zna šta ga u svijetu čeka. Nije ni dijete, jer i ono zna da zaplakati treba kad mu krv iz glave teče.

Anđeo s radošću posmatra kako se njegov crno-bijeli svijet boji. Sviđa mu se ta jarko crvena, pa nebo plavo, pa njene usne... njena tuga... njena pitanja...Pitanja koja je znao prije, ali sad ih više ne može čuti. Da li baš zbog toga?

Samo anđeo je širio krila žudnje, a da istu nikad nije mogao pojmiti.
Znati, znati, osjetiti, dodirnuti, kušati... Anđeo kao čovjek, kao čovjek štreber.   

Došao je da sazna koliko čežnja zaista muči. I kad je odlučio, u vodu zagazio, čovjek postao, sve što je htio sreća mu pomuti. Umjesto čežnje on osjeti samo čisti ushit zbog svog konačnog postanka, što posta dio vremena, prostora... historije...

Pali anđeli... što prodaše svoj oklop za šaku gvozdenjaka, vječnost zamijeniše neizvjesnim, ali sigurnim krajem... I ne bi im to dovoljno, već dobiše i zaborav.

Čovjek nikad nije mogao birati šta će biti, a zamjerit će i sam sebi zato što nije zadovoljan onim što jest. Kad mu bivši anđeo otkrije svoje porijeklo reći će mu: - Ti sad misliš da znaš, tek sad za znanjem žuditi učiš. Ali đavli znaju bolje. Đavo samo dođe po svoje.

Kada je dijete bilo dijete,
hodalo je mašući rukama.
Željelo je da je potok rijeka,
a rijeka ponornica,
a da ova bara bude more.

Kada je dijete bilo dijete,
nije znalo da je dijete.
Sve je imalo dušu,
i sve duše su bile jedna.

Kada je dijete bilo dijete,
nije imalo svog mišljenja.
Nije imalo navika,
često je sjedilo prekriženih nogu,
hodalo je trčeći,
imalo je vihor u kosi,
i nije se mrštilo
pri fotografiranju.

Your message is strong, but it's wrong. It's a soundless story of a mute preacher. And it goes around, and comes around.

Hear me preacher. Let me dirty up your mind.

01.02.2007.

Ismet Mujezinović

Lutajući nesagledivim prostranstvima interneta ne naiđoh nigdje na zadovoljavajući tekst o svom omiljenom slikaru. Stoga odlučih ( a to je uvijek početak svih zajeba) da se malo zabavim. Rezultat tog samoza(je)bavljanja je slijedeći tekst, koji nije samo plod moje nepresušne mašte, hoću reći da sam se čak i literaturom služila!:) Naravno, ne mislim da će ovo ikom biti zanimljivo jer i sama sam negdje na sredini ( da, čak toliko sam izdržala) tipkanja, sažimanja, pokušaja razdvajanja bitnog od nebitnog... izgubila živce, pa sam naravno i ovo kao i sve ostalo što s početnim entuzijazmom radim, sfušerila. Kao i svaka druga, i ova budala se na kraju zapitala: - A zašto sam ja ovo pisala?

Iskreno, pojma nemam. Ali kad već jesam nije zgoreg da postiram. Možda nekom zatreba ili ne dao:) Bog nekog bude interesovalo...

 

Ismet Mujezinović (Tuzla 2.12.1907- 7.01.1984)

Jedan od najvećih bosanskih slikara Ismet Mujezinović, rođen 2. decembra 1907. u Tuzli, ostavio je izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljeća.

Od trenutka kada je ušao u umjetnički život pa do kraja njegovog života smijenila su se tri različita razdoblja naše novije historije kojima odgovaraju tri jasna perioda i opusa Ismeta Mujezinovića: prvi –koji traje od prve samostalne izložbe 1926. godine do 1941. pun promjena, sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata koji se završava 1941. godine, izbijanjem rata; zatim ratni, koji traje četiri godine. I treći, poslijeratni, period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije, period plodnih godina rada.

Kad se u svijetu realizmi gase pod novim udarom apstrakcije, enformela, u jugoslovenskoj umjetnosti još za vrijeme rata, a naročito nakon rata, umjetnost socijalističkog realizma postaje zvanična umjetnost u kojoj će Ismet Mujezinović ideološkom i principijelnom pripadnošću igrati značajnu ulogu.


Đačko doba, akademija, prva izložba

Početak djela Ismeta Mujezinovića teško je odrediti –stvaralački nagon i talenat nisu čekali dok dječak izraste. Mladi Ismet Mujezinović crtao je i slikao portrete kad su njegovi vršnjaci još nastojali savladati srednjoškolske zadatke, kad su crtali ornamente sa predloški, učili rukovati priborom, upoznavali tehnike.

Kakav je bio taj talenat pokazuje jedan njegov grupni portret Djeca, nastao oko 1920, sastavljen i naslikan iz čudne mješavine infantilnog i sigurnog pronicljivog gledanja.

Još je čudniji i uzbudljiviji jedan gvašem slikan crtež kojeg je Ismet napravio s dvanaest godina –portret Husein efendije Hafizovića (1919).

U slamnjači, kao u kakvom foto-ateljeu sa zavjesom u pozadini, sjedi uozbiljeni dječak, obučen i namješten za poziranje i slikanje. Poza, lik i oblik dostojni kakvog iskusnog majstora. I onaj u fotelji prerano uljuđeni gospodčić i mladi slikar s tako sebi postavljenim zadatkom čine jednu neobjašnjivu podudarnost. Dječaka modela crta i slika dječak umjetnik, velikom snagom i sugestivnošću.

Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama pa i muzejima i galerijama. Ti portreti potpuniji, dokumentarniji, već predstavljaju zreliju realističku interpretaciju. Oni ipak nisu najznačajniji za početak . Od mnogo većeg  značaja bili su ti đački, gimnazijski radovi koji su mu otvarali put u svijet umjetnosti.

Boravak na Akademiji u Zagrebu, iskustva stečena kod profesora i umjetnika koji su bili u punoj snazi i čija djela danas označavaju razvoj i pojave u umjetnosti dvadesetih godina, ostavili su snažne tragove i uticaje na Ismeta Mujezinovića. Tako će se najmanje dvije tendencije – angažovana umjetnost i oblici post-konstruktivne umjetnosti – preplitati u njegovom radu ne samo tada nego i kasnije, tokom cijele četvrte decenije.

Već nakon prve godine studija, oktobra 1926, priređuje prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Iako je izložba bila sačinjena od crteža, akvarela i uljanih slika koje su dijelom nastale i ranije, smjelo se u štampi najavljuje da se ne radi o slikaru početniku nego o gotovom umjetniku.

Prvu značajnu cjelinu slika, s historijsko-kritičkog aspekta, sačinjavaju platna naslikana u tada aktuelnoj konstruktivnoj formi, a među ovim ono najbolje u okviru takvog shvatanja Mujezinović je postigao na portretima porodice Čaldarović, slikanim 1927. godine za vrijeme ljetnih ferija u Bijeljini.
Ovim portretima pridružuje se nemala cjelina slika nastalih u Skradu (Gorskom Kotaru) koju godinu kasnije, a sačinjavaju je tridesetak pejsaža, portreta i studija.

Na pejsažima kao što su Planinski kraj, Kuželjska stijena, Skrad i drugim, spajajući bogato razuđenu plastiku planinskog kraja sa konstruktivnom dogmom, Mujezinović je postigao mnogo više mekoće i životnosti forme, a i kreativnost što upućuje na pamćenje tih nekoliko pejsaža u okviru opusa izrazito figurativnog slikara.


Pariz, razvoj crteža, teme i stilski oblici
  

Dvije godine boravka u Parizu, od 1931. do 1933, ne mogu se pratiti na uobičajen način iako je Mujezinović tada, kao i prije i kasnije, bio veoma produktivan. Nije mnogo slikao. Proširio je svoje interesovanje na druge oblasti naročito na književnost, pozorište i film, studirao historiju umjetnosti...

Pariški period znači najprije unošenje novina u realističko-zemljaški crtež i to na više planova. Od tada počinje interes za šire sadržaje, crtež postaje osnovni i najefikasniji medij umjetnikovog izraza, i najzad, sam izraz se razvija u više stilskih oblika.

Širi raspon tema koje zahvata crtež pariškog i postpariškog vremena potiče iz susreta umjetnika sa boemskim svijetom Pariza. Osim pojedinih figura i likova česti motivi su iz kafana, ljudi za stolom, u razgovoru i atmosferi veselog građanskog života kojem se Mujezinović isprva divi i nastoji mu se približiti, da bi se vremenom počeo odvajati i kritički ga gledati. Već tada on može crtežom da kaže mnogo ili sve, i već tada on postaje majstor crteža pa tek onda slikar.

Iako znamo da je Ismet Mujezinović izrazito sklon figuri i da je njegov opus sazdan od figure figura, kad se crteži posmatraju odvojeno, pada u oči velika preokupacija portretom. Izgleda da je svakog zabilježio, evidentirao na svoj način vrste i porijeklo pojedinih ljudskih lica i karaktera.


Socijalna umjetnost, Collegium Artisticum

Mnogo više nego slike, crteži Ismeta Mujezinovića pokazuju kakav je odnos njegovih djela prema prethodnim i aktuelnim umjetničkim pojavama oko njega i na širem prostoru evropskog umjetničkom života. S jedne strane, raznovrsne umjetničke forme upućuju na složenije uticaje i povezivanja koja su se razvijala već za vrijeme studija, nastavila u Parizu i kasnije, a s druge, crtački opus pokazuje prilike u kojima se tada stvaralo i posebno prilike u kojima je radio sam umjetnik.

Prije povratka u Sarajevo, gdje će se konačno nastaniti od 1936. godine, Mujezinović se zadržava u Zagrebu, na Akademiji 1933. i u Splitu 1935. Tu upoznaje život ribara i vinogradara. U tim godinama Mujezinović stiče podršku i nužne uslove za rad i prolazi kroz nekoliko paralelnih oblika djelovanja i izraza. Te paralelizme najbolje ilustruju slike poput Berbi ili Izvlačenje mreže, sa tradicionalnom glatkom formom, zatim crteži koji, uz kontinuitet, zadržavaju i kvalitet i otvaraju nove probleme, te još jedna linija – linija akademsko-realističkih portreta (akvareli iz Gradca, predjeli iz okoline Tuzle, Bijeljine, Sarajeva, Živinica, Vojkovića).

Kada su se pojavile na izložbama slike Uranak pod hrastovima, Pehlivani, prihvaćene su kao djela na koja se nisu mogli primijeniti prethodne kritičke ocjene o virtuoznosti, lakoći i rutinerstvu. Umjetnik otkriva ljepotu kreativnog oplođenog, nadvlađujući konačno očaravajući artizam ili virtuoznost.

Slike koje na najneposredniji način zahvataju život nekom opipljivom i konkretnom fizičnošću s kojom se na platnima odvija život radnika, radničke porodice, ribara su npr. Užina na radilištu, U tramvaju, a tu su i one koje predstavljaju lik nekog bliskog prijatelja u kojem Mujezinović naslućuje vrijeme rastanka i vrijeme nestanka (portreti Ive lozice i Danijela Ozme), vrijeme zle kobi (Portret Dr Jovana Kršića). Jedan slikarski manir je ovdje zamjenjen ili umekšan mekim tonalitetom i toplinom game u kojoj je Mujezinovićev rukopis pokazao nove svježe znakove.

U Sarajevu se najprije stvara “Sintetičko pozorište” – u čijim programima i sadržajima učestvuju umjetnici različitih profila. Iz ovih združenih aktivnosti nastaje “Collegium Artisticum” kojemu je Ismet Mujezinović jedan od osnivača. Rad u “Collegiumu Artisticumu” nakon nekoliko godina je zabranjen od strane vladajućeg režima


Od socijalne umjetnosti do intimizma i kolorizma, izložba Bosansko selo    

Radeći u “Collegiumu Artisticumu” na zajedničkim programima Mujezinović nije doveo u opasnost svoju orijentaciju. Neke akcije su mu čak išle na ruku, kao ona s kojom je trebalo kompleksnije i drugačije zahvatati problematiku sela. Takva je bila tematska izložba “Bosansko selo” koju je organizovao “Collegium Artisticum”, oktobra 1940. Na ovoj izložbi najzapaženija su bila sledeća djela: Žetva, Ručak u školi, Šumarak, Oranje, U razredu, Prosjakinje, Žetva II

Zeleni demon kao da je ozelenio ova Mujezinovićeva platna, simbolično označivši, u slikarskom smislu, smjenu Morane i Primavere, tonskog slikarstva kolorističkim.


Vojkovičke teme, Marijina faza, kraj predratnog perioda

Kolorizam je bio, zapravo, snažno motivisan boravcima u sarajevskoj okolini par godina prije organizovane akcije umjetnika posvećene selu. Tu, u sarajevskoj oklini, u selu Vojkovićima, Mujezinović otkriva i neke druge praizvore, izvore snage sopstvenog bića iz kojih bujaju intimistička i lirska raspoloženja kroz koja su viđenja djece, seljaka, seoskog predjela i života obasjana i oplemenjena životnom radošću.

Prvom čistom slikom, bez natruha angažovane umjetnosti, može se smatrati vojkovićka intima U vrtu, iz 1938. Ona predstavlja pravu fugu sazdanu od bogatih, bujnih verdura što naviru oko figure u sredinu, prožimajući sve tim svjetlom rastvorenim klorofilom, jednom novom likovnom i životnom supstancom kojom je sve na platnu prožeto. Nema ni sjenki od bliskih uzora, poznatih učitelja, tradicionalnih oblika, nema čak ni one Ismetovske rutine, iščezla je smeđa gama; rasplinuta materija umjesto tonskih slika, koloristička čistota i čednost umjesto angažovane teme i socijalne podloge.

Ako U vrtu takva osjećanja nose kolorističke harmonije zelenila i atmosfera, onda je Portret Marije iz 1939. čista i neposredna inkarnacija, čini se uzrok i suština umjetnikovih i umjetničkih stanja (Marijina faza).

Portret je slikan i uobličen atmosferom, crveno-zelenim harmonijama, mekoćom pahulja boja. Postao je nakon godina traženja, sa svim najboljim i novim iskustvima, te ostaje kao simbol, sudbina i suština umjetnikovog života i stvaralaštva.

Tokom desetak godina djelovanja, kretanja i targanja od Pariza, Zagreba, Bijeljine, Splita, Gradca, Tuzle, Beograda do Sarajeva i odlaska u NOR, Mujezinović je prešao put i velik i kratak. U tom periodu stvorio je dvije jasne cjeline: jednu čine brojni crteži izrazitog kvaliteta i aktuelnosti, a drugu slike nastale iz potrebe da se zadovolje mecene, klijentela, sredina i ublaže sopstvene materijalne potrebe.

Najzad u predratnom opusu, pod kraj četvrte decenije, javlja se treća linija u njegovom slikarstvu. To je bio poetski realizam, pa intimizam i kolorizam koji prosto rastapaju socijalnu i idejnu sadržinu dovodeći do čistog kolorističkog slikarstva, ne promjenom stava, koliko nekim dualističkim procesom do smjene angažovane umjetnosti, umjetnošću boje, - do l’art pour l’arta.


Period NOR-a, ratna djelatnost, nove teme

Početkom 1941. već je bilo stvoreno jedno od najvećih stratišta u historiji čovječanstva. Rat je zahvaćao sve veći prostor prijeteći da zapali cijeli svijet. Ismet Mujezinović je već 1941. pošao u narodnooslobodilačku borbu.

Nema sačuvanih listića na kojima je Mujezinović zabilježio prve slike tog ratnog doba. Zna se da ih je nacrtao mnogo, da se potreba kod njega brzo javila i sve ga više obuzimala. Odjednom je shvatio da je to neponovljiv slijed slika ljudskih i historijskih drama i veličina, da treba sve zabilježiti: kolone u hodu, kurire i male bombaše, ranjenike i tifusare, bolnice, zbjegove, djecu, majke, starce, stoku… Crtao je formiranje jedinica, likove boraca, komandanata, heroja i pjesnika, katkad s osjećanjem da je to možda posljednje viđenje. Niko, čini se, kao Mujezinović nije znao linijom i rukom, oblikom i slikom izraziti snagu u naletu, juriš i povik, nacrtati tjelesa u trku, kako se podižu, biju, povijaju, padaju, neprijatelja gaze i probijaju.

 
U slobodi, tematika  NOR-a, ciklus Prelaz preko Neretve

Prve slike iz rane 1945, najčešće s temom zbjega slikane su nekom svježom zelenom gamom u neoromantičnom duhu koji podsjeća na predratne slike. Međutim, to je potrajalo kratko. Konačno je došlo očekivano, pobjeđen je fašizam, vlast je u rukama naroda, narod izgrađuje sebe, pa i umjetnost mora da bude narodna i za narod.

Na prvim izložbama ULUBiH-a, njegovi crteži, studije i slike privlače najveću pažnju. Ali, bilo je i kritika. Mujezinoviću su zamjerili, nasuprot ostalim, da slika “jakim bojama”, u živom koloritu.

Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: Prelaz preko Neretve, kojoj će sve ostalo biti podređeno.

U početku je teklo razvijanje kompozicije u vertikalnom formatu, u unutrašnjem toku dvije zrakasto postavljene dijagonale, jednu je činila kolona koja se spušta niz liticu kanjona, a drugu silueta mosta u drugom planu sheme. Istu shemu zatvaraju strane kanjona. Ovakav koncept omogućavao je slikovitiji i dramatičniji prikaz događaja i događanja jer se bitka za ranjenike i bitka s neprijateljem u stvari pretvorila u bitku s kanjonom, Neretvom, mostom. To su dva motiva u kontrapunktu, posmatrana izbliza ili s udaljenosti, naznačene konfiguracije ili detaljnije islikani.

U drugom dijelu ciklusa Prelaz preko Neretve znatno je izmijenjen koncept – kompozicija je smještena u horizontalni format, kanjon se gotovo izgubio, a glavna tema postao je jedan detalj iz prethodnih slika – nošenje ranjenika – variran od jednostavnije figurativne kompozicije kao što je Nošenje ranjenika do razvijene i mnogoljudne kompozicije kao što je ona u Sarajevu.


Tuzlanski period, širenje polja rada, priroda ličnosti i moderne pojave

Završavajući veliki ciklus Prelaz preko Neretve sa još jednom isto tako velikom slikom Ustanka, Mujezinović je završavao i svoj boravak u Sarajevu koje napušta 1953. i preseljava se u rodnu Tuzlu.
U susretu sa ljudima, rudarima, prateći život grada, na ulici, u Husinu, na pijaci, šaroliki a opet obični svijet, umjetnik se vraća zaboravljenom, razabiranju i prepoznavanju onih slika i zvukova koji su ga na djetinjstvo podsjećali.
Naravno, on nije napustio tematiku NOR-a. Nakon ciklusa Bitka na Neretvi, ulazi u novi veliki ciklus U slavu boraca Sutjeske, ali je otvorio put i novim temama.

Mujezinovićeva ekspresivna figuracija (u ciklusu Prelazak preko Neretve) prelazi u tuzlanskom ranom periodu, u vrijeme odlučnog kretanja apstraktnih oblika mišljena i izraza, u neku vrstu pastoralne i epske intonacije figurativnog oblika i nalazi se formalno na suprotnoj strani od matice apstrakcije. U funkciji je otkrivanja prirode. Međutim i one slike s motivima i likovima s tuzlanskih pijaca, polja i rudara, baš onim finim sivilima koje je umjetnik zapazio dodiruju se s težnjama šeste decenije u kojima jača značaj strukture misterije (Husinjanka). Šta više ove teme ne vode umjetnika realizmu i akademskom izrazu, već suprotno, skoro na ivicu apstrakcije (Žene na pijaci).


Pedesete godine, ciklus
“U slavu boraca Sutjeske”, put ka sintezi likovno tematskog, portreti, autoportreti

Ciklus U slavu boraca Sutjeske se razvio iz prvobitnog zadatka i projekta od četiri velike kompozicije za svečanu koncertnu salu Doma JNA u Sarajevu (Ustanak, Prelaz preko Neretve, Sutjeska, Oslobođenje Jajca). Opet su konačnom rješenju prethodile brojne skice i studije manjeg i većeg formata, detalja i većih fragmenata.

Na slici U slavu boraca Sutjeske naglašena je pojedinačna sudbina, uloga boraca, istaknuta ljepota svakog pokreta, i u poređenju s drugima iz tog perioda je čitljivija i ilustrativnija. Ciklus U slavu boraca Sutjeske natkriljuje sve što je umjetnik stvorio poslije rata.

Značajni iz ovog perioda su i portreti.
Autoportret sa Spomenicom koncipiran je neuobičajeno, s cijelom figurom u ateljeu, s malkasnom i štafelajem u prednjem planu umjetnikov gotovo asketski lik slikan je virtuozno i ekspresivno, sa sumarno naznačenim licem, rukama i nogama dok su pojedini dijelovi stalka i pribora, pepeljara, kutija “Morave” i šibica tretirani realistički.

Osim ovog i ovakvih portreta postoji još jedna vrsta. To su crteži i slike ruku, umjetnikovih ruku rađenih umjetničkom rukom. A ruke Ismeta Mujezinovića zaista su najslikovitiji i najživotniji dio njegovog portreta.

Slijedi niz slika kao što su Grč, Strijeljanje, Tifusari, koji su slikani zgusnutom materijom i esencijalnim sredstvima i oblicima. Slikao ih je od ostataka boja s palete, spontano i slučajno, kao improvizacije, kao da su se takve slike nekontrolisano izrodile iz žeđi za slobodom i akcionim načinom rada.


Ismet Mujezinović je ostavio velika platna, a ostala je neispunjena želja da naslika jednu veliku sliku četiri stotine metara dugačku i pet metara visoku, sa hiljadama figura.
Nema područja u kojem nije izrazio svoj ogromni talenat. Nema vremena u kojem nije bio, niti će doći vrijeme u kojem će prestati biti.

Kažu da je pokojni Davorin Popović, legenda Indexa jednom prilikom rekao: “Volim Tuzlu. Jedino mi smeta što se ovdje čovjek nema pored čega slikati.” I stvarno, ovdje se nisi mogao slikati a da svako ko fotografiju vidi, odmah zna da si bio u Tuzli. Spomenika je malo. Čovjek bi pomislio da ih Tuzla nema kome napraviti. A Tuzla ima i imaće kime da se ponosi.

Napravljene su prve dvije u nizu skulptura tuzlanskih velikana. Dva nova i vrijedna djela, autorice Marije Ujević iz Zagreba, na kojima su predstavljeni likovi najvećih tuzlanskih umjetnika, krasiće ovaj grad u narednih stotinu godina i duže, ukoliko novo vrijeme ne porodi kakve agresivne karaktere sklone rušenju. I naravno, Tuzla odužuje dug onima koji su je najviše zadužili: Ismetu Mujezinoviću i Meši Selimoviću, Tuzlacima koji su svojim djelima obojili južnoevropsko i bosanskohercegovačko minulo stoljeće.   


p.s. ah da literatura :)

Ismet Mujezinović – Serija likovne monografije, Ljubljana, 1985.

Ismet Mujezinović i Meša Selimović – Spomenici znakovi ljudskog trajanja, Tuzla, 1999.

28.01.2007.

Sweet emotions

Ross je Phoebe kupio biciklo.

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Uhvatim se, pa se opirem. Slatko mi, raznježim se, pa mi se zgadi. Pa mi se zagdi što mi se zgadi, čak i pred samom sobom. Čak ni u samoći si ne grijem dušu. Neću da je navikavam na to. I ne znam više šta je patetično. Patetičan mi svaki slatkast osjećaj. Imam kao neku obavezu spram sebe da ga odbacim, ugnječim, osakatim. Jer lažno je. Nema potvrde. Sve to postoji samo kao potreba. Potreba koju zadovoljava laž. I onda se pretvaramo. A ja bih čisto. I onda je to patetično. I ja budem uvijek ta koja „kvari“ momente, prekida napete tišine, banalizuje „metafiziku“, samo zato što više ne vjerujem. I da, hajmo opet biti iskreni, moglo bi se reći da sam ogorčena.

„Opusti se“. Znam šta to znači. Znam gdje treba popustiti. Osjetim tačno tu blokadu u glavi, ali s njom se osjećam sigurno. Ne, ja ne glumim nikakvu hladnu kraljicu. Ja zapravo ne glumim, ja uglavnom „ništa“ po pitanju „osjećaja“- koje moram pod navodnike da stavim, jer drugačije ih ne bih mogla iz sebe izbacit. Zato više nema ni priča... Samo niz banalnosti, demoralisanja, omalovažavanja, ujebavanja... Hm, pa zvuči pomalo tužno ovako. Ali ko bi to još priznao. A opet glupo je, jer znam šta si poričem. Oksimoron.

S vremena na vrijeme, stigne te ta potreba. I ti je onda za svoje oči obučeš u uske hlače da utegnu dupe, na noge nabiješ štule, napučiš crvene usnice, french manikurom prođeš kroz smekšane kovrče. I eto te tamo gdje postaješ hiperbola onog momenta kad krišom ispustiš omot pojedene čokoladice na ulicu.

I prođe i to. I prevari te na čas. A onda se uhvatiš praznog pogleda dok gledaš kroz monitor, dok se tjeraš da učiš, u kadi, na šolji, dok jedeš, dok istresaš pepeljare, dok u 3 ujutro kuckaš na prozor granapa 24/7 da kupiš četvrtu kutiju cigareta u tom danu od sna do sna, koji su sve blijeđi i beznačajniji... i nećeš poslije da se sjetiš, ni sebi da pričaš gdje si zapravo odlutao...

What happens in Vegas, stays in Vegas. I eto, opet, patetika...

No, ah... znam.. svima je to tako bilo, il' jeste... bla bla bla bla....

Smiješno je to... ali čini mi se da znam šta mi fali, ali nešto sumnjam da ću ikad žrtvovati sebe da bih to i dobila... Jer to što želim, ovo što jesam ne može podnijeti.

12.11.2006.

Priča dovršena bez čobana koji bi dumao o gravitaciji

Prije mnogo i mnogo ljeta, prije mnogo i mnogo kiša, prije nego su ljudi počeli da govore "prije mnogo i mnogo" i prije nego su istražili puteve iza sedam gora i sedam dola, živjela je jedna vesela pastirica. Njen jedini zadatak bio je da čuva ovce na okupu da ne zalutaju i ne pronađu gore i dole, da se ova priča ne bi zakomplikovala.

 

Jednog dana dok je drijemala ispod stabla na glavu joj je pade jabuka. "Kad je već pala", reče pastirica: "onda da je i pojedem."

I pojede pastirica jabuku.

Drugog dana opet je tako drijemala, i opet joj pade jabuka, ovaj put u krilo.

To je bilo uobičajeno. U to doba godine jabuke su stalno padale sa stabla.

Trećeg dana odlučila je da vrijeme odmora provede ispod vrbe što se smijelo nadvijala nad rijeku koju je od milja zvala Potok. Ovaj put ništa joj nije palo na glavu, i uspjela je završiti onaj san što ga je prije tri dana započela.


Kad se probudila počela je da skuplja svoje ovčice.

Međutim, a bio je to prvi "međutim" koji se ikad desio, jedna je falila. Bila je to jedina ovca kojoj nije dala ime. Prvi put u životu nije znala šta da radi. Sjela je na obršćenu travu, koja zapravo nije više ni bila trava jer je bila obršćena, i počela da kuka jer nije znala ovcino ime pa da jauče.


Tri dana je kukala, a sedmog dana ( a šta je radila ona četiri niko nije saznao) ništa se nije desilo. Koze nije bilo jer nije čuvala koze, a ovce, zato što je nije dobro čuvala.

Zarad kuknjave i jaukanja zanemarila je i ostale ovce, koje su spas potražile u Potoku koji nije bio više tako mio, već je nabujao i odnio ovce van pogleda odjednom ožalošćene vrbe.


Posle devet godina kukanja pastirica je izgubila glas. Kad je izgubila glas otvorila je oči i tek tad je vidjela da su i ostale ovce nestale. Poučena ranijim iskustvom u gubljenju ovaca opet sjede na travu ( ovaj put trava je išikljala) i zausti kukulele, ali tad shvati da glasa nema i da sad ne može jaukati iako je znala imena ostalih ovaca.

 

06.11.2006.

Kako je Barbosa umro hladan bez da je zagrizao jabuku

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Cipele su nestajale u daljini ispod monotonog reda klupa. Lijeva krajnja neonka u paralelnom redu neonki je blicala.


Posmatram tramvaj sa pogrešne stanice. Elektricitet. Frca na sve strane. Iskra mi upada u oko, kad ono pisak u uho.


Mikrofonija, i „Ja sam gospodin“ što nervozno povlači mikrofon te hitro skače od table do klupa, od klupa do table...

Pričao je o troškovima. Srčano i živčano. Skoro pa nestrpljivo:„...koliko su cijene rasle, odnosno padale... u odnosu na januar... eee too su vam bazni indeksi...“
Strah me obuze kad nastupi iznenadna tišina.


I onda jabuke...

 

Uklješten između dvije slike pokušavao sam pomjeriti ruku do usta da zagrizem jabuku.

 

Uvijek me taj okus iznenađivao. Jeo sam ih oklijevajući sa svakim sledećim grizom, i pitao se zašto ih ne jedem češće. Majka je znala oguliti par jabuka, te bi ih onako na tacni izrezane na kriške gurala meni pod nos.

Gadilo mi se.

Jeo sam nazor.

Uzeti krišku jabuke, oskrnavljenu dodirom njene ogoljene, osjetljive nutrine, vezalo je moja crijeva, grčilo ždrijelo...


Izvadio sam iz frižidera ledenu, zelenu jabuku bez greški. Skoro plastično je izgledala. Oprah je i uglancah rukavom svoje majice. Presijavala se na neoničnom svjetlu. Zagrizoh. Kisela...


Imao sam cimera koji je jeo jabuke do pola, a drugu polovicu ostavljao za kasnije. Često sam, očajan u svojoj gadljivosti, sa žaljenjem posmatrao kako tamne. Oksidacija, starenje... Jabuke brzo gube svoje draži kad se jednom načnu. Tad sam prestao oklijevati. Jabuke se jedu brzo.

 

Bilo je pretjesno da bih uspio da pomjerim ruku. Slike su stegle jače, cirkulacija stade i jabuka iz šake pade. Posmatrao sam kako se kotrlja. Zaustavi se pred crnokosom, bijeloputom djevojkom. Djevojka je podiže i krenu da je zagrize, a onda je s gađenjem baci prema meni uz riječi: „Kolega, tvoje jabuke su crvave!“


Slike su u se utisnule moje posljednje riječi što ne izgovorih: „Ali, nisu otrovne“.

16.09.2006.

Odsutan

Tapa tapa tapa tapa...
Udarali su nokti po stolu bučno. Sve se u šake slilo. Psi su lajali na ljude, a majka je nedostajala djetetu u kolijevci.

Je li?
Nije, naravno.
Dijete veze o životu nije imalo.
Ni psi nisu imali veze da su psi.
Niti su šake bile svjesne da proizvode buku.

Znaš, ona kuća je daleko, a mene već noge bole. Hoćeš li mi oprostiti ako legnem malo ovdje na travu.
-Kuća će i dalje biti tamo, samo čini mi se da će snijeg. Bilo bi bolje da se krećemo.
Možemo li malo usporiti onda?
- Možemo, samo mislim da će nas onda snijeg uhvatiti na zadnjoj okuci. A ta je smrtonosna kad je klizavo.
Onda je možda bolje da legnemo, i sačekamo da se snijeg otopi. Ja ne mogu više.
- Ja onda odoh, a ti lezi. Možda te grom udari, pa nećeš nikad morati nigdje da stigneš.
Možda. Bilo bi to lijepo.


Ukradene priče
<< 02/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

pitajte u pitaonici, i ne mrvite:
pitaonica@gmail.com

BROJAČ POSJETA
77188

Powered by Blogger.ba

online