Ukradene priče

totalno neambiciozan blog

12.11.2006.

Priča dovršena bez čobana koji bi dumao o gravitaciji

Prije mnogo i mnogo ljeta, prije mnogo i mnogo kiša, prije nego su ljudi počeli da govore "prije mnogo i mnogo" i prije nego su istražili puteve iza sedam gora i sedam dola, živjela je jedna vesela pastirica. Njen jedini zadatak bio je da čuva ovce na okupu da ne zalutaju i ne pronađu gore i dole, da se ova priča ne bi zakomplikovala.

 

Jednog dana dok je drijemala ispod stabla na glavu joj je pade jabuka. "Kad je već pala", reče pastirica: "onda da je i pojedem."

I pojede pastirica jabuku.

Drugog dana opet je tako drijemala, i opet joj pade jabuka, ovaj put u krilo.

To je bilo uobičajeno. U to doba godine jabuke su stalno padale sa stabla.

Trećeg dana odlučila je da vrijeme odmora provede ispod vrbe što se smijelo nadvijala nad rijeku koju je od milja zvala Potok. Ovaj put ništa joj nije palo na glavu, i uspjela je završiti onaj san što ga je prije tri dana započela.


Kad se probudila počela je da skuplja svoje ovčice.

Međutim, a bio je to prvi "međutim" koji se ikad desio, jedna je falila. Bila je to jedina ovca kojoj nije dala ime. Prvi put u životu nije znala šta da radi. Sjela je na obršćenu travu, koja zapravo nije više ni bila trava jer je bila obršćena, i počela da kuka jer nije znala ovcino ime pa da jauče.


Tri dana je kukala, a sedmog dana ( a šta je radila ona četiri niko nije saznao) ništa se nije desilo. Koze nije bilo jer nije čuvala koze, a ovce, zato što je nije dobro čuvala.

Zarad kuknjave i jaukanja zanemarila je i ostale ovce, koje su spas potražile u Potoku koji nije bio više tako mio, već je nabujao i odnio ovce van pogleda odjednom ožalošćene vrbe.


Posle devet godina kukanja pastirica je izgubila glas. Kad je izgubila glas otvorila je oči i tek tad je vidjela da su i ostale ovce nestale. Poučena ranijim iskustvom u gubljenju ovaca opet sjede na travu ( ovaj put trava je išikljala) i zausti kukulele, ali tad shvati da glasa nema i da sad ne može jaukati iako je znala imena ostalih ovaca.

 

06.11.2006.

Kako je Barbosa umro hladan bez da je zagrizao jabuku

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Cipele su nestajale u daljini ispod monotonog reda klupa. Lijeva krajnja neonka u paralelnom redu neonki je blicala.


Posmatram tramvaj sa pogrešne stanice. Elektricitet. Frca na sve strane. Iskra mi upada u oko, kad ono pisak u uho.


Mikrofonija, i „Ja sam gospodin“ što nervozno povlači mikrofon te hitro skače od table do klupa, od klupa do table...

Pričao je o troškovima. Srčano i živčano. Skoro pa nestrpljivo:„...koliko su cijene rasle, odnosno padale... u odnosu na januar... eee too su vam bazni indeksi...“
Strah me obuze kad nastupi iznenadna tišina.


I onda jabuke...

 

Uklješten između dvije slike pokušavao sam pomjeriti ruku do usta da zagrizem jabuku.

 

Uvijek me taj okus iznenađivao. Jeo sam ih oklijevajući sa svakim sledećim grizom, i pitao se zašto ih ne jedem češće. Majka je znala oguliti par jabuka, te bi ih onako na tacni izrezane na kriške gurala meni pod nos.

Gadilo mi se.

Jeo sam nazor.

Uzeti krišku jabuke, oskrnavljenu dodirom njene ogoljene, osjetljive nutrine, vezalo je moja crijeva, grčilo ždrijelo...


Izvadio sam iz frižidera ledenu, zelenu jabuku bez greški. Skoro plastično je izgledala. Oprah je i uglancah rukavom svoje majice. Presijavala se na neoničnom svjetlu. Zagrizoh. Kisela...


Imao sam cimera koji je jeo jabuke do pola, a drugu polovicu ostavljao za kasnije. Često sam, očajan u svojoj gadljivosti, sa žaljenjem posmatrao kako tamne. Oksidacija, starenje... Jabuke brzo gube svoje draži kad se jednom načnu. Tad sam prestao oklijevati. Jabuke se jedu brzo.

 

Bilo je pretjesno da bih uspio da pomjerim ruku. Slike su stegle jače, cirkulacija stade i jabuka iz šake pade. Posmatrao sam kako se kotrlja. Zaustavi se pred crnokosom, bijeloputom djevojkom. Djevojka je podiže i krenu da je zagrize, a onda je s gađenjem baci prema meni uz riječi: „Kolega, tvoje jabuke su crvave!“


Slike su u se utisnule moje posljednje riječi što ne izgovorih: „Ali, nisu otrovne“.

Ukradene priče
<< 11/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

pitajte u pitaonici, i ne mrvite:
pitaonica@gmail.com

BROJAČ POSJETA
77189

Powered by Blogger.ba

online